Svirala
Zova
kazu,najbolje raste na mestima gde je zivot nekad bujao i vrio..Po
dvoristima,rusevinama i ognjistima napustenih kuca..Dom,ljubav i nade
dakle,jednom postanu ovaj mirisni beli cvet...Jos kazu,zova sprecava da u
njenoj blizini izraste bilo koje drvo..Provlacih se kroz vrzine i
visoku travu!..Da vidim tu cudnu biljku na mrtvoj strazi,sto poslednja
usahlo ognjiste,mirisom i lepotom brani..Kud li me to vodi dalje,ova
tanana nit?..NJena cevasta struktura omogucava da se od nje napravi
pucaljka..Primitivni decji pirotehnicki instrument..I prosta,bezazlena
cobanska svirala..Cek,cek,ako je zaista tako,zasto onda Desanka trazi za nju
pomilovanje u svojoj besmrtnoj poemi?
/Trazim pomilovanje
Za one koji usred podne,dok sunce bilionima sveca sija tebi i meni Care,
nose neku svoju malu svecu..
Za ljude do zuba naoruzane,na rogove puza kad nalecu..
Za svaciju zabludu tuznu,za hrabrost usamljenu i izlisnu..
Za tajnu sto je progovorila,kroz Zovinu sviralu neduznu!../
Pucaljka i svirala?..Oni su se dakle plasili pesme!.Jednom ispevana,zamamna melodija ostaje neuhvatljiva i vecna,da lebdi u etru.Od uha do uha,od srca do srca,u nekom casu moze da pomeri brda!..Opojni miris,raskosni beli cvet..Kud me to misao vodi,sledeci ovu filigrantsku nit?..Ako je ovo samo grob i humka iscezlom domu,otkuda ova belina i raskos i ovo carobno,mirisno ruho?.Na mestu gde se orio smeh i plac i gde su rudela praskozorja nade,jednom ce izrasti ova magicna biljka..Mnogo godina nece dati,da suma obuzme zgasnuli dom..U njoj se svirala krije.I u svirali tajna?..Da li je to,sto u ovom casu slutim?.Ako je samo moja uobrazilja,nek je!..Sve ce jednom postati pesma!.I nista nema pocetak i kraj..Jer, pesma je beskrajna!...